Kontakti

Gracac.info

 

×

Upozorenje

JFolder: :files: Putanja nije direktorij. Putanja: /home/gracacin/public_html/images/Osoje2012
×

Napomena

There was a problem rendering your image gallery. Please make sure that the folder you are using in the Simple Image Gallery plugin tags exists and contains valid image files. The plugin could not locate the folder: images/Osoje2012

Između Pomena i Luka nalazi se jedno sveto mjesto. Riječ je o grobu mladih Jakića cura koje su za vrijeme turske vlasti izgubile svoje živote. Sveto mjesto naši župljani zovu Osoje.

Svake godine na Osoju se slavi misa u čast na sjećanje na tri Jakića cure. Veći dio župljana se okupio i ove godine na Osoju kako bi se pomolili za duše Jakića cura.

Mnoge naše župljanke su hodočastile na Osoje gdje su donijele svoje potrebe, želje i zahvale.

Svetu misu je predvodio naš novi župnik fra Mato Topić koji je prije dva tjedna preuzeo da vodi našu župu Gračac. Fra Matina poruka na Osoju je bila vezana za hoočašća "Hodočašće je put prema Bogu gdje vjernici dolaze da iskažu svoje potrebe i da pronađu sami sebe.."

Priča se da su prije naši preci dolazili na grob i molili za ozdravljenje od kuge.

Legenda govori više različitih priča o sudbini djevojaka. Kopajući po arhivi pronašli smo priču prof. Rajka Glibe koji o Jakića curama piše ovako:

Zovu se i dan danas Jakići, a pravo prezime im je Topići. Živjeli su u svojim drvenim kućama i u onima od čatme. Jakića cure bješe lijepe kao ri rumene jabuke. bile su vesele naravi, stalno se smijuljile, onako zajapurenei rumene i nekako upitne i umiljate bile. Mnoga momčadija u selu su sanjalakako će ih jednog dana vidjeti u svojoj kući kao svoje žene i kućanice.Jakića cure su uvijek bile zajedno, čuvale su ovce i goveda. Cure su obično ostajale same u malom zaseoku same kako bi se družile. Tu je bio glavni put do Pomena i Doljana. Jedne večeri, onako u sumrak naišli su petorica turskih momaka na konjima i čuli smjeh Jakića cura.

Polagano su se ušuljali između hrastova i neopaženo se primakli skroz kućama Jakića cura. Dva mlada turčina su stala uz posljednje hrastove i krišom gledali kroz mali prozorčić. Gledali su cure i srast je rasla do usijavanja. Nisu više mogli gledati raspusnu igru cura i vrate se nazad. Sve su opričali onoj trojici pajdaša što su ostali na Osoju. Turskoj momčadaiji sinulo je u glavu kako je to zgoda da obljube Jakića cure. Noć je. Kuća i seljana nema uokolo, a vlasi što žive u ono petnaestak kuća dolje niže na Luka neće ništa čuti. Turska momčad se uputila kućama Jakića cura. Pokucao je samo jedan pendžer i zamoli da mu daju štogod za pojesti jer mu se od duga puta nesvisti i može nedaj bože umriti od gladi. Cura ne znajući za  nikakvo zlo, upali sviću i zamoli da malo sačeka.

Brzo se obukla, nalila u čanak varenike, odsikla užinu kruha, otključala vrata i u polutami  ispružila sve momčetu. A Turčin umijesto za mliko i kruh uhvati na brzinu djevojčina ruke, ispade čanak iz jedne ruke i mlijeko se prosu, ispade kruh iz druge ruke, djevojka vrisnu i zajeca, a to probudi druge dvije cure. ona bunovne potrčaše prema vratima, jedna uze sikiru, a druga otima svoju jaranicu. Mlade cure bile jadne i ne jake. Turčad ih svladaše i povedoše na jednu ledinicu jer su znali ako neko čuje vrisku i galamu potrčati će prvo kućama pa onda tamo odakle jecaji dolaze. Dugo su se pet urskih momaka hrvali ovdje na ovoj ledinici s Jakića curama. Dugo nisu uspijeli da ih obljube na silu. Odjeća im je bila sva pocjepana ali one momke guraju od sebe, grebu, ujedaju gdje god stignu. Odjednom se začu lavež psa s Luka, turska momčad vidje kako se pale svijela po kućama.

{gallery}Osoje2012{/gallery}